nedjelja, listopad 26, 2008
Ima nesto u tom sto me neces
Ima nesto u tom sto me neces
ostavljas mi vremena za druge
gledam kako veselo se kreces
kao leptir oko moje tuge
Ima nesto u tom sto me neces
nesto cemu sam ne znas ime
ima nesto u tom sto me neces
a sve znaci ne zaboravi me
Ref.
Ima nesto u tom sto me neces
od te lazi nacisto umrecu
ima nesto u tom sto me neces
i u tome sto ja tebe necu
....malo sam izmjenila rijeći,ali pjesma je ista trenutno je ovo naćin mog života....žalosno ali istinito...
utorak, listopad 7, 2008
Dali rijeći volim te ipak imaju neko značenje ili je to samo tek toliko neka rijeć za reći????Bezbroj puta sam se pitala što ona zapravo znači.Zar nije bit ljubavi pokazati svoje osjećaje nego ih tisuću puta reći u toj ispraznoj rijeći volim te.Ponekad bi ljudi mislili da sam toliko ogorčena s tom rijeći ali nisam iako sam se toliko puta razočarala i naravno isplakala rijekama suza,ne mogu reći da ne vjerujem potpuno u nju.Možda sam birala krive ili svoje osjećaje pokazivala na krivi način,kaoje su drugi iskorištavali ne znam.E da znam odgovor na to pitanje dala bi milijone,ali ne znam.Dali ste se ikada zapitali do koje granice ste spremni ići u ljubavi,di vam je ta famozna kočnica ili ju uopče nemate.Koliko ste si puta postavljali tako neko pitanje.Dali je on uistinu pravi za vas i dali se isplati sve to žrtvovati za jednu osobu?!Sve je to na neki način rizik kojem se svi prepuštamo da bi na kraju možda mogli završiti slomljena srca ili ipak u sretnoj bajci.Što je ljubav ako ti sebe cijeloga daš a druga strana ne,i pokušavaš na neki način nešto objasniti ali nju ništa ne zanima osim seksa.Slažem se da je seks dio veze ali da vodi glavnu ulogu baš i ne.Ljubav u vezi čine dvoje ljudi koji bi se trebali uzajamno poštovati,ali toga je malo.Osvrčem se svaki dan na pitanje nasilje u vezi.Ponekad muškarac zamahne rukom iako na to nema pravo i prezirem žene koje kažu zaslužila sam.PA daj molim te tko je on u stavri da te sad šamara pa ti kaže volim te,dali je to ljubav ,dali ta rijeć VOLIM TE ima i to značenje udarac.Možda sam ja jedna od onih kojima ta rijeć baš i ne znači puno meni su djela bitnija.Nije bitno neka velika stvar samo sitnica,da čovjek osjeti da je voljen.Mnogi griješe u tome kad misle da se ljubav treba pokazivati u velikim stavrima,nije istina bitnije su male stvari ali značajne.Nije stvar u tome da se vidite milijon puta na dan,i beznačajno sjedite jedno pored drugoga.....Dali netko može odgovoriti što je bit ljubavi?????Dali je to samo slatki početak nečega što će na kraju potati nešto što ni sami ne znamo.....i na kraju cijele ove moje zbrke uzaludnog pisanja ,ne pojmljivog dijaloga ostaje pitanje ŠTO JE ZAPRAVO LJUBAV?????
subota, rujan 20, 2008
"Ljubav nije ništa drugo
nego otkrivanje sebe
u drugima i užitak
u tom prepoznavanju."
utorak, rujan 2, 2008
...sad te jednostavno mrzim,
mrzim taj tvoj osmijeh i ujedno te tvoje grube rijeći,
zar ne vidiš da nanose bol....
baš kad sam mislila da napokon idem naprijed,nastavljam,
ti si se pojavio...
zar te njene usne više ne ljube pa se vračaš meni...
zar njeni dodiri nisu dovoljni,pa dolaziš po moje...
tipično muško,kad izgubi i kad mu druga ne pruži ono što bi htijeo vrača se...
čemu dragi ,sad te pitam,kome...
molila sam ,zvala,tugu opijala iz dana u dan...
nisi me slušao,i sad bi nazad...
koliko da te želim i koliko god da želim osjetiti tebe jednostavno sam se zamrznula...
taj tvoj prokleti osmjeh koji me obara do dna...
te tvoje oći....
što želiš...koga želiš...
proklet bio....zar sve ispočetka da krenem,
sreća ,tuga,bol,suze.....
čemu....za koga....
prokleto te mrzim sada jer dobro znaš šta mi radiš....
mrzim te ....
vračaš se na staro jer tu znaš šta imaš....
prokleto te mrzim koliko te i volim....
isti ste svi...potpuno isti...
subota, kolovoz 30, 2008
tmurno nebo iznad mene,kao da i samo čita moje misli.još jedna ne ispavana noć i čekanje svitanja.
tako tiho i nježno,samo ptice na granama.Jutarnji ritual,kuhanje kave ,spremanje za posao,mukotrpno pokušavanje prikrivanja ovih već tamno debelih podočnjaka.To je kao novosst???I evo me još sam od kad na poslu i lapim...misli mi bježe na to jutro,tišina i samo tišina ,čak i u ovom prenapučenom gradu desila se ta nestvarna tišina.Sjetila sam se njega i jutarnjeg buđenja,slatko ali jednostavno,tihi poljubac i osmijeh na licu,pogled oči u oči....Teško je naviknuti se na nešto čega više nema,to slatko uvijanje tijela,istezanje svakog mišića,nježni dodiri....da ne nabrajam....s nekim sam se stvarima pomirila,neke još gutam,umjesto da eksplodiram....ja gutam i potiskujem duboko u sebe...
Sanjala sam ga,nisam mogla vjerovati da mi je došao u san,nakon toliko godina skupa ja njega tek sad sanjam...bio je isti,potpuno isti...oči,osmijeh,glas,dodir....sve...
dođe mi da se ispovračam na samu pomisao da je ona sad pored njega,ona....kuja...da imam potpuno pravo to reći,ima ona svoju burnu prošlost koja joj stoji za vratom,nek ju je stid....
da bi sve to bilo zanimljivo ona je navodno svetica,e da .....
ne spuštam se na taj nivo što se tiče nje niti ću....
Nebo se nadvilo na ovaj grad,osjećam kao da će se stopiti s ovim već prljavim ulicama....
Svi će se zavući u svoje kuće,stanove i uživati u svojim sretnim mislima....
Pitam se sad gdje je on,dali pomisli ikada na mene,dali me se sjeti...
e da moja draga sreća jedina osoba koja mi daje utjehu,nazvat ću ju mrvica,kaže ona meni
e draga moja da mi je samo na sekundu ući u muške misli da vidim šta se tamo dešava,ali ne bilo kada u jednom određenom trenutku....
e da mrvice moja ja bi ušla u njegove ...ali ne moguće je...
Ponekad sanjamo kao mala djeca(njima je najljepše) da mi je zaustaviti vrijeme,pogotovo kad idemo na posao,ili u nekom određenom trenutku....ma sve su to neka naša mala maštaja,koja nam najvjerojatnije svi ti divni ljubavni filmovi nameću...
nadam se da ću ga uskoro vidjeti...ili ne...ne znam što je gore....
bol još stoji...i nemoguće je nekoga preboljeti ili zaboraviti preko noći...
nikada se nije moglo niti će uvijek te podsjeti neka mala sitnica na tu osobu...
idem vrijeme je da radim...ili idem piti još jednu kavu...ne znam...
poljubac šaljem vama i njemu....nadam se da osjetite....
sav sam zbrkana...što se i vidi po pisanju,nadam se da mi ne zamjerate....pusa....
srijeda, kolovoz 27, 2008
nježni dodir tvoga dlana na mojim usnama,ostaje ....
pogled tvojih plavih očiju nestaje....
stakleni pogled prodire duboko u mene i ostaje....
grube rijeći mi otkucavaju kao zvuk mog srca....
pogled u ogledalo ništa mi ne govori...
tražim odgovore tamo gdje ih ne mogu naći,
tamo gdje mi nitko ne odgovara...
suze u očima su davno presušile,samo prah ispada....
tonem do dna....
dali netko znan put natrag....
znam mnogi misle da je sve to iluzija i nestvarno....
meni je ....
jednom kada nekoga voliš onda voliš....
ne dopustite da vas sruše kao mene....
ne to nikada....
srce mi krvari ,ne to nije pravedno....
zar ja koja sam uvijek bila tu za sve,sad ispaštam....
ja koja se nisam isticala nikada i živjela tako jednostavno da seda tonem...
dali je ta ljudska zloba uistinu tako jaka da uništava sve oko sebe...
mrzim ovaj svijet i te zlobne ljude,
uzeli su mi tebe...zauvijek....
kao santa leda polako se topim i nestajem...
tebe nema i više te nikada neće biti....
voljela sam iskreno i svim srce,sad tonem,
topim se nestajem....
ostaju mi bolna ali lijepa sječanja ...
na ono što sam iskreno voljela....
ponedjeljak, kolovoz 25, 2008
ni danas te nema,tek poneka kap kiše i sjećanja...
rekli su mi da će biti bolje sutra,
ja se pitam kada je to sutra,meni izgleda nikada....
sjećanja ne blijede,prodiru kroz mene kao oštrica noža i bole sve više...
e da me sad vidiš,ne nisam ona ista,postala sam sjena,sjena tvog života...
pričaju mi da si sretan,dali si zaista?
ili je to opet neka tvoja maska....
pitam se kad bi svi skinuli masku dali bi onda vjerovao onome kome trebaš...
ili su ipak maske dio tebe,njih,nas....
opet ta prokleta kiša,kao da i nebo zna za moju tugu,ali ne pomaže....
da te molim da se vratiš to je nemoguće,vidim i osjetim...
bole sjećenja,boli vjera na povratak,boli sve....
samo se obični ljudi smješkaju u svojim čarima i zadovoljni klimaju
glavom jer su uništi nešto što se gradilo stoljećima,godinama,danima...
glupi smo oboje što smo sve to dopustili da uzmu,sad
ja tugujem i borim se sa sjećanjem,a ti....tko to zna...
najžalosnije je što te zaista ne mrzim,a trebala bi,ali ne mogu....
tišina oko mene,ubija taj zvuk muka....
postojala sam,postojali smo a sada....
boli i ovo što pišem,jer me svako slovo podsjeća na tebe,zar to nije bolesno,
zar se nekoga može toliko voljeti....
rekla bi zbogom ali još ne mogu....
ne želim....
ne....
ne još...
nije vrijeme i sjećanja mi me daju.....
petak, kolovoz 22, 2008
...moje suze i dalje padaju,tebe nema...
krvavi dlanovi od struganja prošlosti,sjećanja...
crveni nokti koje si nekada volio,potrgani...
tišina...prokleta tišina mi prodire kroz tijelo...
dozivam pomoć nikoga nema,
sama....sama....sama....bol...
sjetila sam se davnog vremena kad je na mom licu bio samo osmijeh....
da sada ga mjenjaju gorke suze tuge i bola....
uzimam dim cigarete gladam ju kako izgara,nestaje kao i ja....
slomljena ležim nepomično,čak me više sztnica poput neke zgode ne nasmijavaju....
krevet ,ja i sjećanje....
ponekad se pitam čemu to sjećanje...
samo bol i ništa više...
polako nestaje i tvoj miris s mog tijela,zašto....
sve blijedi i nestaje samo prokleta tuga još uvijek ostaje...
dajem sve samo da ne boli više...samo da nestane...
ai opet kao i sve to nije moguće...
bol je prejaka i jedva se držim,nestajem polako nitko me se više neće ni sjećati...
nije ni bitno to,ti me se nećeš više ni sjećati...
sad moje mjesto zauzima druga,ona ima ono što je nekad bilo moje tebe...
rekla bih zbogom ali ne mogu....
ne još
još je krvi na mojim dlanovima....
još je tvoje ime u mom srcu....
suze i dalje padaju,a ja polako propadam....
srijeda, kolovoz 20, 2008
jutro je svanlo,na mom licu umjesto slatkog osmijeha suza,
pomisao na tebe svakog jutra mi mami te slane kapljice da klize
niz moj obraz...
tišina,brzi pogled na mobitel,praznina,
čak se ni ona slika ne smije kao prije...
opet ta prokleta tišina...
skupljam hrabrosti da okrenem tvoj broj,ne mogu...
jad,umor,plač,depresija,sve me to ubija polako....
namam više onaj osmijeh koji sam nekad imala,
pokušavam ne pokazati ono pravo što se dešava...
bolest se polako širi,jedini lijek je biti bez stresa,kako??????????????????
više ne znam ni pisat,gluposti same,ipak mi se čini nekako da mi bude lakše,
bar na ten i onda sve po starom....
trebam ga....
znam....kasno je...
vidim po njemu,previše je to čak i za njega....
voljela bi vratiti vrijeme,da bar mogu...
njega bi ostavila a sve ostalo promijenila,
bila sam naivna i sada...
fali mi....
fali...
...
.........
utorak, kolovoz 19, 2008
Ta nemoguća bol još je u meni,ne spavam,ne jedem.
tvoji dodiri su još na meni.
bojim se otvoriti oći i suočiti se s tim da te više zaista nema.
fali mi sve pa čak i to tvoje divlje ponašanje,
nema te više,nema....
nek su prokleti svi koji su uživali u svojim spletkama,
koji su naveli tenbe da pomisliš da je sve istina...
ima Boga vjerujem da sve gleda,doći će oni svi na svoje...
rekla sam da nestajem,nema me više,a tako bi htijela biti tu pored tebe...
nakon svega sam i ja nešto naučila,nikada ne osuđuj čovjeka ako ne znaš da je to potpuna istina.
ima i onih koji su govorili ma ja bi ovo,ja bi ono,e dragi moji kad vam se desi ovo što se meni desilo onda svi prićaju,i tek tada shvatiš šta se dešavalo oko tebe i tko su ti prijatelji...
laži same laži dovele u me do ovog jadnog ruba straha od života,izgubljene volje za bilo ćim...
ne zanam samo tko je imao korist,očito svi izgleda...
sad se svi prave glupi a njega i dalje nema....
shvaćam i ja bi možda tako postupila,ne zanm kome više da vjerujem,ali jedno znam da pravog prijatelja nema,svi oni imaju svoje maske koje jako dobro pokazuju,a kad tereba biti iskren e tu je problem.opet te kriomice gledaju i nitko ništa ne govori ,uživaju u pobjedama,spletkama,lažima.
Fališ mi i to ne onako uobičajemo,jednostavno mi fališ a to nikada nećeš shvatiti niti saznati,što je jako žalosno.slomljena sam i ne zna se dići,uživajte svi ,treba vremena ali tada će za sve biti kasno....